O mlinu

Jedini mlin u Hrvatskoj koji posljednjih 100 godina nije prestao raditi je upravo ovaj, Antoničin mlin na rijeci Žrnovnici. 2008. godine je renovirano kolo za mljevenje brašna, a do tada je radilo samo jedno mlinsko kolo za blago.

Najraniji pisani spomen ovog mlina seže u 1685. godinu, no već se u tom dokumentu spominju preci tadašnjeg (su)vlasnika Benzona što neizravno vraća početke u nepoznato vrijeme. Obitelj Aljinović (Antoničini) ulazi u suvlasništvo mlina početkom 19. stoljeća kada je Ante Aljinović došao u mlin kao pomoćnik, te kao sposoban čovjek ušao u vlasničku strukturu. God. 1964. pok. Ivan Aljinović, pradjed sadašnjeg vlasnika Marka je otkupio polovicu mlina od druge loze Aljinovića i od tada je mlin u jedinstvenom vlasništvu.

Mlinsko postrojenje ima dva mlinska kola, a imalo je i dvije stupe. Jedna je i dalje tu kao muzejski eksponat. Ovaj mlin je zaštićeni spomenik kulture Republike Hrvatske od 1972., a zaštita je obnovljena 2011. godine. Početkom 2015. godine obnovljeno je krovište uz pomoć ministarstva kulture RH.

Za križeve na ulazu vjeruje se da su imali apotropejsko (obrambeno/zaštitno) značenje, to jest da su štitili od loše sreće ili zlih utjecaja.

Po Anti je došao nadimak Antoničini po kojem se danas prepoznaje cijela loza, pa je i mlin od nekada Benzonova mlina postao Antoničin mlin, kako se danas naziva.

Stupa

Stroj za omekšavanje sukna. Izrađena je isključivo od dalmatinske hrastovine koja jamči potrebnu tvrdoću materijala i trajnost stroja koji trpi velika opterećenja prilikom rada.

Vunena tkanina – SUKNO

istkano od domaće vune na tradicijski način zahtijevala je naknadnu obradbu da bi služila svrsi: za odjeću, kapute, tapete, prekrivače… Tek istkano sukno imalo je grubu teksturu tkanja, bez dobrih termičkih i taktilnih svojstava.

Način rada

Obrada se provodila u ovim stupama udaranjem drvenim batovima, kroz valjanje i zbijanje sukna. Rad bi počeo mokrim postupkom i voda bi stalno pritjecala na sukno uz naizmjenično udaranje batova. Poslije nekoliko sati voda bi se zatvorila, a batovi bi nastavljali posao. Sljedećih sati višak vode bi se ocijedio, a sukno bi ostalo vlažno i postupno bi se zagrijalo. U takvim uvjetima tekstura sukna bi se mijenjala, dlake bi se izvlačile iz samog tkanja na specifičan način čineći površinu sukna ravnomjernom i mekanom. Cijeli proces je trajao oko tridesetak sati. Tijekom samog procesa stupanja, stupa bi se zaustavljala i sukno bi se vadilo i “protresalo” (slično kao plahte i jastuci) te ponovo vraćalo na daljnju obradu.

Izgled sukna

Sukno je bilo najčešće široko oko 90 cm (jedan lakat ili aršin, stara mjera), a dolazilo je uglavnom u tri boje: bijela, crna i šarena, tj. spoj prve dvije. Prilikom stupanja se moralo voditi računa o količini materijala. Ako bi sukna bilo malo, onda bi batovi znali udarati u tijelo stupe-babu, i to su bili silni udari koji su znali noću buditi, a ako bi bilo previše onda bi stupa teško okretala sukno, te bi znalo doći do zastoja. Optimalno je bilo oko 50 aršina, tj. nešto preko 40 metara duljine. Takvo sukno bi se presavijanjem učetvorostručilo i privremeno zašilo na nekoliko mjesta jednostavnim spojevima po rubovima da dobije veći volumen a manja duljina te da se lakše obrađuje, a poslije obrade bi se rašilo, otpustilo po cijeloj duljini i stavilo na sušenje. Trebalo se voditi računa i o bojama – bijela i crna nisu smjele ići zajedno jer bi se dlake pomiješale i sukno bi izgubilo osnovnu boju.

Stupa je prestala s radom 1991. godine nakon što je tadašnji vlasnik Šimun Aljinović, skoro izgubio život pod njom. Neposredno nakon toga ljudi su prestali sa izradom tradicijskog sukna.

O Žrnovnici

Istočno splitsko područje, od centra udaljeno 11 km. Stanovnika ima 3200. Smještena je u zaleđu Peruna (visina 440 m), uz rijeku Žrnovnicu (duljina nešto više od 5 km).

Perunov masiv odsijeca Žrnovnicu od mora pa se mjesto doima više ‘zagorskim’, premda je morska obala na svega nekoliko kilometara. Perunov paravan na jugoistoku zaklanja dio zimske sunčeve putanje skraćujući svijetli dio dana za nekoliko sati te stvara dojam odvojenosti i izoliranosti. Ljetni dani u Žrnovnici su svježiji i ugodniji, a posebno noći zbog ovakvog reljefa i utjecaja rijeke.

U središtu mjesta je župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije s grobljem. Crkva je izgrađena 1768. na temeljima starije crkve, vjerojatno iz 1302, a ova još starije.

Reljef na sjeverozapadnom uglu crkve pobuđuje zanimanje zbog znanstvene reinterpretacije po kojoj jahač na reljefu ne bio bio sv. Jure već staroslavenski bog Perun. To bi ujedno bio jedini figuralni prikaz Peruna u slavenskom svijetu. Prekoputa je tzv. crveni trg sa spomenikom iz NOBa autora Marka Ostoje.

Gračić je brdašce na sjeveru Žrnovnice pod masivom Mosora. Nakon otprilike 1.5 kilometra uspinjućom cestom od središta mjesta, desno skretanje na jug vodi do ostataka gradine skrivene u borovom šumarku. Antička povijesna epizoda Gračića nije istražena, a pretpostavlja se da je tu ubikacija naselja Unione id est Musaro. Crkvica sv. Mihovila potječe iz ranog srednjeg vijeka, a neki skulpturalni elemetni koji su u nju ugrađeni još su stariji. Najnovija istraživanja (arheolog Milošević) već spomenuti reljef praslavenskog boga Peruna datiraju u 8. stoljeće, a pretpostavljaju da je uzet upravo iz ove ranogotičke crkvice i bio ugrađen u zid mjesne župne crkve.

Tribišće, udaljeno oko 400 metara uz cestu prema Mosoru, kod kamenice s izvorskom vodom, lokalitet čije ime (treba je žrtva na staroslavenskom) upućuje na slavenski pretkršćanski mitsko-religijski kontekst. Uz malo mašte može se opaziti kao stijena koja s zapada zagrađuje lokalitet, Kaštelina, ima siluetu zmaja. Iz njegovih usta, u dnu, izbija voda. Lokalitet je u fazi uređenja.

(Eko-etno) selo Mihanovići je do prije 50-ak godina bio stalno naseljen zaseok. Obilježena planinarska staza, stari seoski put, počinje stotinjak metara iza Tribišća. Dijelom je veoma strma budući da savladava visinsku razliku od oko 250 m, a uspon njome traje oko 45 min. Istočno od Mihanovića je stalni izvor pitke vode, Sedrenik, i nešto dalje zaseok Lolići. U oba je zaseoka nekoliko kuća obnovljeno i koriste se kao vikendice.

Visoka ambijentalna vrijednost, prekrasna panorama, izletište.

Sa Sedrenika i iz Mihanovića vode planinarski putovi do Lugarnice, planinarskog objekta na zapadnom dijelu Mosora, te do Pl. doma Umberto Girometta na Ljuvaču.

Protupožarni makadamski put nedavno je povezao ove zaseoke s mjestima Sitno Gornje (550-600 m/nv) na istoku te Kučine na zapadu.

Dvori bi po svom položaju i vrijednosti trebali biti zaštićeni kao ekološka i kulturološka zona zbog starih, nažalost, prilično zapuštenih zgrada i mlinova, te predivne prirode. Tu se nalaze istare građevine koje svoja imena trebaju zahvaliti turskim osvajačima, premda oni s njima vjerojatno nemaju ništa: turski most i turska kula.

3 km izvan mjesta s ceste polazi planinarski put do crkvice sv. Jure iz IX. st. na Perunskom oko 500 m/nv). U svjetlu recentnih spoznaja o pretkršćanskoj religiji Hrvata, ovaj je sveti Juraj kršćanska interpretacija Peruna (inače češće njegova sina Jarila). Kultna tradicija lokaliteta je vjerojatno još starija, na što ukazuje duga gradina unutar koje je smještena crkvica. Na susjednom vrhu je i golema obredna gomila Obloženica. Ovo je jedna od mitsko-poučnih staza čije je uređenje u tijeku.

S vrha se pruža panoramski pogled. Prepoznajte s vrha Zmijin kamen u podnožju. To je perun Perunov protivnik Veles kojeg je gromovnik upravo s ovog vrha ubijao gromom i strijelom.

U rijeci se mogu naći kalifornijska pastrva i endemska vrsta mekousne pastrve „solinke» koja je prenesena iz rijeke Jadro i bolje se udomaćila nego u matičnoj rijeci: Salmothymus obtusirostris salonitana Karaman, 1926.

Još se može naći i jegulje, vrhunskog specijaliteta, ali nažalost, usljed još nedostajućeg kanalizacijskog sustava postoji opasnost od eurotrifikacije korita što se već uočava nizvodnije, te posljedično i opasnost po biologiju rijeke.

O kultivara u Žrnovnici je razvijeno maslinarstvo dok je vinogradarstvo praktički posve zapušteno. Posebnost je sorta jabuke, zvana „božićna“ izuzetnih nutricionističkih i kulinarskih vrijednost što će se pokušati zaštititi i komercijalizirati kao jedan od brandova mjesta.

Mogućnosti kulinarske ponude, zbog čistoće zraka i zemlje su ogromne, samo ih treba iskoristiti.

U mjesto postoji mogućnost brdskog biciklizma po navedenoj protupožarnoj stazi, te planinarenja, penjanja i šetnje. Na Mosoru su stasale generacija poznatih planinara i alpinista, svakako najpoznatiji je Stipe Božić.